Gimnazija "Fran Galović"

Ovaj članak objavljen je u “The Journal of Aesthetic Education, Vol. 46, No. 4 (Winter 2012), pp. 96-108. University of Illinois PressStable“

URL: https://www.jstor.org/stable/10.5406/jaesteduc.46.4.0096

Dugotrajni utjecaj estetskog obrazovanja na vizualnu svijest

1. S. FUNCH, L. L. KRØYER, T. ROALD, I E. WILDT

Uvod

Već se mnogo puta raspravljalo o psihološkom utjecaju estetskog obrazovanja. Mnoge studije, kao Michael Parsonsovo istraživanje razumijevanja umjetnosti, pokazuju da razvoj razumijevanja umjetničkih djela ovisi o obrazovanju.¹ Njegova istraživanja, prema teoriji kognitivnog razvoja Jeana Piageta, pokazuju da način na koji ljudi pričaju o umjetnosti može biti oblikovan u nekoliko faza razvoja. On vjeruje da je razumijevanje umjetnosti, baš kao i neka opća spoznaja, zasnovano na mentalnoj zrelosti, ali da je potrebna i neka vrsta obrazovanja kako bi se postigle različite sposobnosti razumijevanja umjetnosti u svakoj fazi razvoja.

Bijarne Sode Funch suradnik je profesora psihologije na Odjelu Psihologije i Obrazovnih Studija na “Rosklide University“ u Danskoj i viši istraživač u “Esbjerg Art Museum“. Ima titule MA i PhD u psihologiji koje je stekao na “Copenhagen University“. Autor je djela “The Psychology of Art Appreciation (1997)“ i brojnih izdanja koja se usredotočuju na psihološke teorije estetskog iskustva, strategije za muzejsko obrazovanje i suradništvo sa školama.

Louise Lidang Krøyer znanstveni je novak u „Esbjerg Art Museum“. Ima titulu MA u komunikacijama i kulturnoj produkciji. Radila je na CER projektu “KulturGuiderne“. To je projekt u općini Copenhagena koji želi siromašnu djecu upoznati s umjetnošću i kulturom. Njezino istraživanje usredotočuje se na pojmove i običaje dječje kulture te na dobro kulturno iskustvo.

Tone Roald postdoktorski je istraživač psihologije na “Copenhagen University“ i istraživač psihologije u „Esbjerg Art Museum“. Ima titule MSc i PhD u psihologiji koju je stekla na „Copenhagen University“. Njezini se interesi nalaze u području istraživanja estetike i subjektivnosti. Autorica je djela “Cognition in Emotion: An Investigation through Experiences with Art (2007)“ i nekoliko članaka na tu temu.

Elisabeth Wildt muzejski je edukator u “Museum John“ u Danskoj. Ima titulu MA u povijesti umjetnosti i učiteljsku diplomu. Mnogo godina je radila kao edukatorica umjetnosti; i u privatnoj školi, i u “National Gallery of Denmark“, i u nekoliko ostalih muzeja umjetnosti. Njezino istraživanje usredotočuje se na učenje strategija muzejskog obrazovanja, a pogotovo u sklopu novih medija i tehnologija koje ona prepoznaje kao vrlo bitne za umjetničke kritike, ali i za općenito razumijevanje umjetnosti.

David Perkins predlaže „dispozicijski pristup“ umjesto fokusiranja na određena svojstva umjetničkih djela, što je tipičan pristup u povijesti umjetnosti i umjetničkom kriticizmu.² On predstavlja strategiju za proučavanje umjetnosti koja uključuje prošireno, avanturističko, jasno i organizirano proučavanje. Glavna je teza njegova pristupa estetičkom obrazovanju da je ustrajno i strpljivo proučavanje, pomoću kognitivnih spoznaja, način za proživljavanje bogatog i inteligentnog iskustva - što je, prema Perkinsu, istinska korist razumijevanja umjetnosti. Lois Hetland, Ellen Winner, Shirley Veenema i Kim Sheridan, neki od Perkinsonovih kolega s “Project Zero“, “Harvard Graduate School of Education“, više su usredotočeni na to koje su vrste kognitivnih spoznaja potrebne tijekom umjetničkih studija tako da omoguće upotrebljavanje naučenih vještina (tijekom umjetničkih studija) i u drugim disciplinama.³ Identificiraju vještine poput: promatranja, predviđanja razmišljanja, izražavanja, istraživanja, privlačenja i upornosti te ukazuju na to da su takve sposobnosti važne u širokom rasponu disciplina.⁴ Helandi njezini asistenti uvjerljivo predstavljaju da se neke općenite kognitivne sposobnosti mogu uvježbati tijekom umjetničkih studija. Ali, pošto nema dokaza direktnog prijenosa učenja s umjetničkih studija na ostale discipline, još se uvijek raspravlja jesu li vještine razvijene tijekom umjetničkih studija slične onima koje su razvijene u ostalim disciplinama te postoji li mogućnost međusobnog prijenosa. Čini se da njihov pristup procjenjuje studente umjetnosti; prvenstveno za njihovo dobro, ali i za mogući prijelaz s umjetničkih studija na druge discipline, no bez uzimanja u obzir ima li umjetnost vlastitu psihološku funkciju.

Sadašnja studija utjecaja estetskog obrazovanja na vizualnu svijest spada u okvir istih tradicija kao i studije Perkinsa i njegovih kolega na “Project Zero“. Cilj studije je pokazati da vježbe uvažavanja umjetnosti poboljšavaju općenite psihološke sposobnosti, poput vizualne svijesti. U suprotnosti s pristupom koji ima “Project Zero“, uvježbane su vještine tijekom umjetničkih studija prepoznate kao glavne za psihološku korist povezanu s uvažavanjem umjetnosti, a mogući prijenosi učenja smatraju se sekundarnima.

Teorijska pozadina

Ova studija ima svoje polazište u estetskom iskustvu kao transcendentalnom fenomenu.⁵ Prema ovoj teoriji, uloga je umjetnosti pružanje različite forme emocionalnoj kvaliteti egzistencijalne teme. Kad osoba proživi estetičko iskustvo zbog određenog umjetničkog djela, tada to iskustvo mora biti osmišljeno u kontekstu životnih iskustava. Tijekom susreta u svakodnevnom životu, ljudi su emocionalno privrženi vlastitom fizičkom okružju, svojem tijelu i svojem razumu do takve mjere da ova iskustva pružaju nužne temelje za uspostavu vlastitog identiteta. Temeljna struktura ovih privrženih elemenata je da emocionalna kvaliteta koja biva izazvana postojećim susretima je povezana s oblikom osjetilnih doživljaja. Ove povezanosti omogućavaju identifikaciju, prepoznavanje i refleksiju na posebne egzistencijalne teme života. Ponekad osoba može doći u kontakt s egzistencijalnim izazovima koje on ili ona ne može pobijediti te izazvana emocija nije povezana s određenim oblikom osjetilnih doživljaja kako bi se pretpostavilo, već je spremljena u podsvjesnoj memoriji. Takve emocije se ne mogu prizvati. One djeluju na ponašanje pojedinca tako što se pojavljuju neočekivano u podsvijesti, svijesti i općenito u cjelokupnoj emocionalnoj harmoniji. Te emocije su van čovjekove kontrole i mogu prouzročiti psihološke probleme. Umjetnička djela imaju poseban potencijal da posluže kao posebni oblici takvih prikrivenih emocionalnih kvaliteta jer su ona jedno-modalna, ona nisu ograničena da osjećaju doživljaje i pružaju jedan oblik povezane cjeline. Iz toga slijedi da umjetničko djelo izmami prikrivene emocije, u isto vrijeme pruža odgovarajući i jedinstveni oblik emocije s kojom bi trebalo biti povezano. Ova emocionalna uspostava koristi pojedincu kao poboljšani oblik osobnog i egzistencijalnog integriteta.

U kontekstu teorije o estetičkom iskustvu, osjetljivost izlaganju umjetničkom djelu je preduvjet za uspostavu prikrivenih emocija jer umjetničko djelo pruža jedinstveni oblik emocije koja je u pitanju. Vizualna svijest, koja je središte ovog istraživanja, pretpostavljena je da iskazuje čovjekovu granicu vizualne osjetljivosti. Osjetljivost je sposobnost van čovjekove svijesti, vizualna svijest označava razinu percepcije u kojoj su osjetilni doživljaji uspostavljeni kognitivno. Drugim riječima, osoba doživljava knjigu, zeleno stablo ili nebo. Također, osoba će najčešće biti u mogućnosti postaviti svoje opažanje u riječi. U ovom istraživanju je takva konceptualizacija sa svojim izvorom u vizualnoj svijesti uzeta kao naznaka vizualne osjetljivosti te, što je veća razina osjetljivosti, bolja je mogućnost za estetsko iskustvo s poboljšanim osobnim integritetom kao rezultatom.

Estetski obrazovni program

Tri godine prije nego što je ovo istraživanje prošlo eksperimentalnu fazu, također je prošlo kroz obrazovni program umjetničke zahvalnosti. Program je organizirao Esbjerg umjetnički muzej i provelo ga je muzejsko osoblje i stručnjaci koji su bili pozvani kao instruktori. Program je bio planiran i proveden neovisno o istraživanju prikazanom u ovom članku.

Program je bio zasnovan na susretima s trajnim i posebnim umjetničkim djelima muzeja. Susreti su bili usredotočeni na aktivno dječje ponašanje i osobne percepcije. Cilj programa bio je pružiti različite uvjete za osobno iskustvo s umjetničkim djelima, da bi djeca bila motivirana tuđim stavovima, poantama i da održavaju dijalog u kojemu su individualna iskustva umjetnosti bila zabilježena i raspravljena.

Tijekom prvog dana u muzeju, djeci je bilo rečeno da pažljivo odaberu jednu od izloženih slika iz muzejske trajne kolekcije. Rečeno im je bilo da je ta slika bila „njihova“ slika kroz cijelu godinu. Trebali su izabrati sliku koju oni smatraju zadivljujućom, lijepom, uzbudljivom, gadnom ili općenito zanimljivom. Djeca su provela veliki dio vremena ispred svojih slika tijekom programa i objasnila su svoje odabire na više načina: kroz slikovne dijaloge, crtanjem iz sjećanja i pisanjem priča o svojoj interpretaciji slike. Tražili su glazbene izraze za motiv, nijanse boja, raspoloženje ili ritam slike. Na ovaj su način djeca radila u detalje sa svojim odabranim slikama i s vremenom su postajala bolje upoznata s velikim brojem umjetničkih djela iz muzejske kolekcije.

Program je sadržavao veliki broj strategija kojima bi se zavoljela umjetnost. Na primjer, strategija koja je bila razvijena u suradnji između Esbjerg Muzeja Umjetnosti i Syddansk Glazbenog Konzervatorija iz Esbjerga u kojoj grupa glazbenika je „odsvirala sliku“ s gledateljima, koji su ovom slučaju bili djeca, kao dirigentima. Prvo su djeca pažljivo promatrala sliku, a zatim su poslušali predstavljanje instrumenata i njihovih zvukova. Poslije svega toga su djeca svoja iskustva o slici prenijela u glazbu tako što su dirigirala orkestrom. Djeca su dirigirala i na realistična i apstraktna umjetnička djela.

Jedna verzija ove strategije bila je provedena s opernim pjevačem kao instruktorom. Djeca su naučila fizičke vježbe u vezi s prikazivanjem emocija. Ispred slike im je bilo rečeno da zauzmu položaj osobe sa slike i da izraze emocije koje su vidjeli. Zvukovima, pjesmama i oponašanjem djeca su pokušala proizvesti neke od emocija slike.

U još jednoj obrazovnoj strategiji, moderni plesač i koreograf uključili su djecu u fizičke vježbe. Pod motivom i naredbom „Slika je nešto što plešete!“ djeca su pokušala protumačiti umjetnička djela sa svojim tijelima kroz ples. Prvo im je bilo rečeno da prouče posebnu izložbu i da sakupe detalje, fragmente i ključne riječi o tome što su vidjeli. Nakon pokazivanja kako iskazati posebna promatranja kroz ples, instruktor je zamolio djecu da izmisle i plešu različite plesove izložbe, završivši s cijelom koreografijom.

Tijekom rane faze provođenja programa, djeca su upoznata s velikim brojem nesuvislih riječi poput malumma, takete, zakko, tititi i lima – da opišu aktivnosti slike na način kako im te nesuvisle riječi izgledaju, njihov oblik i zvuk te kakvo su im raspoloženje opisivale. Nesuvisle riječi i vježbe opisivanja nečega novog što nije uopće imalo smisla pokazale su se veoma korisnim s obzirom na umjetnička djela.

Još jedan niz vježbi u obrazovnom programu bavio se portretima. Razred je tražio portrete u stalnim zbirkama i raspravljao kako se portreti razlikuju u obliku i izražavanju. Raspravljali su kako se vizualnim značajkama može izraziti osobnost. Kasnije su izradili vlastite apstraktne portrete boje, oblika i razbacanih riječi.

Ovaj kratak opis nekih od vježbi u programu pokazuje da se svaka vježba sastoji od pobližeg proučavanja odabranih djela bez obzira na to je li vježba služila za pričanje priče sastavljanjem glazbe ili slikanjem svojeg najboljeg prijatelja.

Hipoteza

Cilj istraživanja bio je istražiti utjecaj estetičkog obrazovanja na vizualnu svijest. Temeljna hipoteza bila je da ako je moguće poboljšati vizualnu svijest kroz program estetičkog obrazovanja, onda je također moguće pripremiti mladež za gledanje umjetničkih djela. Poboljšavanjem njihove osjetljivosti na službene i opisne elemente u umjetničkim djelima, oni će doći bolje pripremljeni za estetsko iskustvo.

Metode

Sudionici

Istraživanje se sastojalo od 2 razreda djece od 13 i 14 godina. Jedan razred bio je pokusna skupina koja se sastojala od 17 djece, 6 djevojčica i 11 dječaka. Svi su sudjelovali u jednogodišnjem programu estetskog obrazovanja 3 godine prije sadašnjeg istraživanja. Nitko osim jedne djevojčice nije bio upoznat s umjetnosti i nije nikad ili možda jednom posjetio muzej prije nego su ušli u program. Drugi razred, kontrolirana skupina, sastojao se od 18 djece, 9 dječaka i 9 djevojčica. Ovaj razred nije sudjelovao ni u kakvom obrazovanju o umjetnosti i učenici uglavnom nisu ništa znali o umjetnosti i nisu nikad ili su možda jednom posjetili muzej umjetnosti prije ovog istraživanja. Razredi su iz dviju škola u Esbjergu, grada s oko 700 000 stanovnika, i oni su slijedili isti nastavni program koji se sastojao od sat i pol duge umjetničke sjednice jednom tjedno sljedećih  5 godina. Učenici su imali slične socijalno-kulturne pozadine.

Umjetnička djela

Prikazana su 2 umjetnička djela: pejzažna slika(156x156.5 cm) danskog umjetnika Sigurda Swanea naslovljena Fjorden og skyerne( Ulaz i Oblaci)(g.1) iz 1934.; i druga slika(250x195cm) naslovljena Slika za Loiusa Satchma(g.2) iz 1976. danskog umjetnika Richarda Mortensena, apstraktno djelo sastavljeno od konstruktivnih i odvojenih elemenata. Obje su slike prethodno bile spremljene mnogo godina, nepoznate sudionicima.

Slika 1: autor: Sigurd Swayne

Slika 2: autor: Richard Mortensen

U muzej su pozivali jedan po jedan razred da sudjeluju u istraživanju. Pozivali su troje učenika odjedanput (tamo su bila tri istraživača) u drugu sobu gdje su im pokazali dvije slike. Prvo su ih zamolili da gledaju u jednu od slika deset minuta, a zatim u drugu isto deset minuta. Nisu im dali nikakve upute osim toga da pažljivo gledaju slike po deset minuta i da će nakon toga razgovarati s istraživačima. Istraživači su se prije predstavili učenicima i ukratko im objasnili da će ih intervjuirati o umjetnosti i rekli su im da taj intervju nije i neće biti kao test s točnim i netočnim odgovorima. Nakon što su učenici završili s proučavanjem slika, svakog od njih troje pozvali su u zasebnu sobu na intervju. Intervjuom su željeli dobiti učenikov opis tih dvaju slika čije je kopije istraživač držao u ruci tijekom intervjua.

Pitanja s intervjua

"Što si vidio/vidjela na slici" bilo je prvo pitanje na intervju. Nakon što bi učenik prvi put opisao sliku, istraživači su ga poticali da ju još detaljnije opiše sve dok nisu vidjeli da učenik nema ništa više reći. To su pitali za obje slike.

Analiza

Provedeni intervjui bili su analizirani za opisne elemente. Imenice, pridjevi i glagoli korišteni u opisu dvaju slika skupljeni su za svakog učenika posebno. Rezultati su kasnije korišteni za usporednu analizu dvaju razreda.

Rezultati

Tablica 1

Tablica 1 pokazuje da je svaki učenik u pokusnoj grupi koristio više riječi da opiše slike od učenika u kontrolnoj grupi. Svi učenici u pokusnoj grupi, osim njih četiri s najmanje bodova, koristili su više riječi kod opisivanja od drugog najboljeg rezultata u kontrolnoj grupi. U svakoj grupi postoji jedan jako dobar rezultat. Prosječan rezultat kod opisivanja slika u pokusnoj grupi je 38.1, a 25.6 u kontrolnoj grupi. Rezultati pokazuju da je pokusna grupa koristila puno više riječi da opišu slike od kontrolne grupe. Razlika između dvije grupe je velika, p<.001.

Slika 3. Prosječan broj riječi za oba umjetnička djela.

Tablica 2. Broj riječi za figurativnu sliku za svakog ispitanika u eksperimentalnoj i kontrolnoj skupini.

Tablica 2 pokazuje da su djeca u pokusnoj grupi općenito bolje opisivala slike od kontrolne grupe, a to se vidi po broju riječi koje su koristili. No razlika između dvije grupe je manja od razlike u rezultatima.

Slika 4. Prosječan broj riječi za figurativnu umjetnost.

Slike 4 i 5 pokazuju rezultate učenika na slikama figurativne i apstraktne umjetnosti.  Broj riječi kod opisivanja figurativne umjetnosti ( Sigurd Swane, The intel and the Clouds, 1934.) za obje grupe je prikazan na slici 4. Razlika je velika p < .05, no manja od rezultata za obje umjetnine.

Tablica 3. Broj riječi  za apstraktnu sliku za svakog ispitanika u eksperimentalnoj i kontrolnoj skupini.

Tablica 3 prikazuje da je svaki pojedini učenik u eksperimentalnoj skupini ima mnogo veći broj opisnih riječi u odnosu na svog dvojnika ili dvojnicu iz kontrolne skupine. Slika 5 pokazuje broj riječi korišten za opis apstraktne umjetnosti u obje skupine i razlika između skupina je značajna, p<0,001.

Slika 5. Prosječan broj riječi za apstraktnu umjetnost.

Ovo znači da je eksperimentalna skupina, koja je bila dio edukacijskog programa 3 godine prije ovog istraživanja, bila gotovo duplo bolja u opisivanju apstraktne umjetnosti u odnosu na kontrolnu skupinu koja nije pohađala program uvažavanja umjetnosti.

Rezultati za apstraktnu umjetninu (Richard Mortensen, Painting for Louis Satchmo, 1976) pokazuju da je pokusna grupa postigla puno bolje rezultate od kontrolne grupe. Tablica 3 pokazuje da je svaki učenik u eksperimentnoj grupi postigao bolji rezultat od učenika u pokusnoj grupi.

Oduzimanje imenica

Sve do sada, rezultati su bili prikazani kao ukupan broj riječi, uključujući imenice, pridjeve i glagole. Kada posebno pogledamo različite vrste riječi, pronalazimo nove razlike među grupama. Imenice se koriste kako bi se imenovale stvari ili likovi na slici te su zbog toga osnovni dio opisa, dok se pridjevi i glagoli više koriste opisne i napredne svrhe. U tablici 4 imenice su isključene iz statistike.

Tablica 4. Broj riječi bez imenica za obje slike.

Tablica 4 pokazuje da je eksperimentalna skupina bila bolja od kontrolne budući da su ispitanici kontrolne skupine koristili mnogo više pridjeva i glagola. Rezultati ukazuju na to da su se više trudili opisati djela u svojim analizama. Slika 6 prikazuje prosječan broj riječi bez imenica za obje skupine te da je razlika između skupina značajna p<0,001.

S engleskoga prevela Laura Baronić, 4. d